Ma koga se tiče...

Dobrodošli na moj blog

15.04.2021.

.

Netko je nekada davno napisao na bloggeru: Tesko je brojati havarije...

01.04.2021.

.

Zato sto ne!
 
Kada prestanes razmisljati o tome o cemu razmisljas svakog trenutka, kada prestanes osjecati ono sto osjecas duze vremena, ako potpuno zaboravis na to sve; ostat ce trag na nebu kada ga nocu pogledas, u krosnjama dalekih drveca, plisanom jezu... A kada ga budes gledala s drugim i s njim setala po parkovima, a igracka se zagubi medju stvarima, onda ni nebi trebalo postojati takvo sjecanje.
 
Pogotovo ne tamo gdje ti hoces.
 
Imas dosta oziljaka od zivota, sto onih izvana, sto onih iznutra. Neka te to podsjeca.

26.03.2021.

.

Imao sam sat vremena viska, pa sam krenuo setati susjednim gradom. U susret meni je islo nekakvo vozilo koje je s metlama prasilo uz rub ulice, pa sam se vratio i nastavio drugim smjerom, koji je vodio pored osnovne skole. Sjetio sam se jedne fotografije iz vremena otprije petnaest godina kada sam bio na nocnom izlasku s tadasnjim drustvom. Skola je ispred imala crtez pisca po kojem je dobila ime, ali naknadno su taj crtez prefarbali u bijelo. Prije nije bilo ni staze ni klupa, to su valjda napravili prije nekoliko godina. Dosao sam do jedne koja je izgledala sacuvano, pa sam sjeo i shvatio da je takva je tuda rijetko tko prolazi, sto mi je odgovaralo. Malo dalje, drugim stazama su prolazila djeca iz skole, neki su se preseravali glasno i za sobom vukli vagone onih kojima je trebao netko da ih vodi, ljubavni parovi, usamljeni streberi, a kad su se svi razisli onda sam cuo polagane nepravilne korake i primijetio jednu djevojcicu kako hoda po travi izmedju staza, gledajuci samo ispred sebe pognute glave, bezvoljno izgubljeno, onda je dosla do glavnog nogostupa i nastavila je hodati uz njegov rub, hodajuci kao da je na rubu, kao da ju nesto jedva drzi da ne potone. Nastavio sam gledati pred sebe. Podigao sam pogled i sjetio se kako je nekada davno preko puta bio veliki autobusni kolodvor, koji je izgledao kao iz filmova znanstvene fantastike, barem je takav bio meni dok sam bio mali. Sada su tamo velike trgovine. Na sredini se nalazi kip nekakve gole babe, moderna umjetnost. Nekad je valjda to trebalo biti mjesto za opustanje i nove ideje, ali sumorna stabla i oronule ili prekicasto ofarbane zgrade su djelovale suprotno na osobu. Proslo je pola sata, ali ustao sam se i otisao. Nisam bio pognut izvana, dok sam hodao sredinom nogostupa po rubu, praveci se da nije tako.

24.01.2021.

.

Iscrpljujuci snovi. Teski dani. Odavno ne plesem, ne mastam.

08.12.2020.

.

Stajao sam. Osvrcuci se na koju bih stranu. Drhtao sam. Uzdisao. Plakao. Probao sam na jednu i dosao do kraja, pa sam se okrenuo i vratio. Probao na drugu, opet do kraja, pa ponovno na onu prijasnju. Usporeno, kao na kraju "da znas". U glavi su odjekivale tugaljive melodije. Kroz tijelo je strujala tamna dubina, a u mislima... bolje da sutim. Kao iznenadni jaki val koji nosi dok se ne potrosi, a osoba ostane nasukana i iscrpljena, ali ziva.

03.12.2020.

.

Htio sam ti reci da ako budes otisla s njim, da ces onda izgubiti mene. Hah, mene. Nismo nista bili, jer sam bio nesto neodredjeno, kao onaj bestfrend sonjo u glupim filmovima sto je podrska glavnoj junakinji i jedini smisao njegovog zivota je kako da pomogne njoj, a njegove potrebe nisu vazne jer ih nema. Ali nisam, sutio sam, samo sam rekao da mislim da bi trebala malo pricekati. Ali ti nisi htjela cekati, jer mozda vise nikada ne budes imala takvu priliku, mozda nikada vise ne budes tako osjecala kao sto si tada. Ali tako su se osjecale i druge nakon lose veze, kazem. Nisi slusala. I onda si otisla. Bez redovnog javljanja. A ja sam ostao sam. Iznenadio me odlazak. Mozda je i bolje tako, ja sam bio samo rezerva ako nista ne uspije, pomislio sam. A i ne bih mogao podnijeti da s nekim drugim pricas o meni kao sto si meni o drugima. Nema veze, nisi prva, ali si zadnja, a trazio sam samo iskreno prijateljstvo. Iako me tjelesnost nagonila da bude nesto vise od toga. Onda su uslijedili teski dani, pa tamni dani, puni tuge i bola. I onda sam bio slomljen, nekoliko puta za redom. I onda do kraja. A ti si za to vrijeme veselo ljubovala s drugim. A kad si shvatila da te samo iskoristava, onda si se pokunjeno vratila onome prije njega i nastavila zivot s njim, pregazivsi sve savjete i podrsku na kojima si mi zahvaljivala kada si prije toga odlazila od njega.

Da se sada vratis u proslost onda bi uradila drukcije i bojis se napraviti pauzu da ne propustis biti tu. I volis me kao sto nikada nikoga nisi, i zavaravas sebe da ce sve biti divno i krasno nekada. A ne znas da mene vise nema. Ne u vezi tebe, nego nema me uopce, jos odonda kada sam bio slomljen do kraja.

A ja ti to i jos puno toga drugoga nenapisanog ne budem rekao. Sto zbog toga sto me boli kad se prisjecam, sto zbog toga sto ti stavljam sol na ranu.

Ali nema veze, postoji ovo mjesto da ne drzim to u sebi, gdje drkadzije i raspizdine mogu citati i ismijavati.

27.11.2020.

.

Mislio sam ti reci prije dugo vremena, ali presutim. Ti si vjerojatno zadnja djevojka koja me je toliko jako voljela.

12.11.2020.

.

Imas li minutu, da sutis sa mnom cijelu noc?

06.11.2020.

.

 
  "Choose your future. Choose life"
 
Kisa je stala. Setam zapustenim puteljkom koji vise ne vodi nikuda. Uz njega zubori potok. Iz sumskog lisca izviri gdjeigdje gljiva. A u daljini se tiho cuje jedna pticica. Nisam vise vidio razliku izmjedju toga i gradova. Hladna tuga.

04.11.2020.

.

Trebao bih poceti piti vodu.

28.10.2020.

.

Na brodu sam, naginje se lijevo-desno. Buka uokolo je sve tisa, misli leprsaju kroz prasnjava sjecanja. Plutam kroz mirno more, suncano bez povjetarca. Naginje me lijevo desno. Naginje, a stojim na mjestu, i nije dan nego noc, a ispred mene iskrebecena mlada konobarica koja zavodljivo mlati kosom. A ja gledam u sank i pokusavam zaboraviti na proslost.

17.10.2020.

.

Obrisao sam sve njene slike, tekstove i pisma.

01.10.2020.

.

Stojim ili sjedim, tesko se pomaknuti, misli su trome, pokreti neusmjereni nesigurni. Citam prastara neposlana pisma. Slike iz nekog drugog vremena. A ovo trenutno je kao nesto jako prolazno, nestvarno, udaljeno. Trebao bih prestati zuriti u prazno pokraj monitora.

23.09.2020.

.

Kako sam se priblizavao cula se zvonjava. Stao sam. Nema rampe. Samo zvoni i crveni signali naizmjenicno bljeskaju. Nema nikoga. Mrak je. Nema svjetla. Cekam nekoliko minuta. Nema voza. Sjedim i razmisljam, pitam se jesam li krenuo pravim putem. Okrenuo sam se i vratio nazad.

15.09.2020.

.

Nakon ne znam koliko vremena sam se probudio s jaukom. Nekada davno sam pokusavao zaspati tako da mogu u miru viknuti "aaa", nakon cega bih se naglo budio. Sad je bilo refleksno reagiranje na zlo u snu. Docekali su me jako svadljivi dani puni napetosti.
 
Vec tjednima samuti jesenje ljeto, maglovita hladna jutra i zagusljiva podneva koja prze. S jedne strane nanovo izbujano zelenilo, pokraj kojeg pokusava opstati skoro osuseno. Umorno sam isao, pa zastao, okrenuo se i tuzno ga pogledao. Danas sam jos tu...
 
Legao sam i pokusao zaspati, samo malo da odmorim, makar nekoliko minuta, da ne razmisljam. Pokusavam ugasiti beskonacnu "tako je bolje za nas" i "nije vazno jer sada nisi tu, gdje si, dozivam te, nedostajes mi" tudju muziku u svojoj glavi.
 
 
Pustim prostorom odjekuju nedovrsene recenice "kroz zrak", "pod stablom", "sranje", "ššš", itd. Uvijek je plakala za tim lavom jer su ga izbrisali; nekad sam pokusavao popravljati, ali cemu se truditi kada autor odustane. Medju starim porukama sam nasao onu u kojoj mi otvoreno kaze da je gotovo, na koju sam potpuno zaboravio, jer to tada nisam mogao prihvatiti. Ponekad se sjetim S. i njenog pjevusenja "ajde ... drugar budi ne stidi se" i zaustavljenog osmjeha.
 
 
Zaboravi, sutra cu biti dobro. Mozda za stvarno, a ako ne onda cu te/se u to pokusati uvjeriti.

08.09.2020.

.

Ostao je prazan prostor u meni. Izbacio sam je i nadao se da ce nestati (urusiti se ili nesto slicno kao zapusten puteljak koji zaraste i vise nitko ni ne zna da je postojao) ili biti popunjeno necim drugim (nije, jer mi se ne svidjaju ti smjerovi). I onda naidjem na taj zatvoreni prazan ustajali prostor i pitam se sto je to, zavirim i onda se nakon nekog vremena sjetim sto je bilo tu.
 
Ne zanima me nista o njoj, ali ponekad gledam njenu najnoviju sliku sto stavlja na fejsaru. Pustila je kosu i pocela raditi popularne poze. Gledam ju i pratim jel izvire jos nesto iz mene, ista osim sablasne hladnoce.

27.06.2020.

.

Šuti. Ne pomažeš mi opisivanjem sebe kakva si sada. Šutimo i gledajmo ono drvo u daljini. Druge boli ku... za njega, a kako vrijeme prolazi i meni je svejedno, jer je nestalo koješta važnije. Kada ga sruše ostat će praznina, koju većina neće primijetiti. A sada ga je ugodno gledati kako okolinu čini ljepšom. A sviđa se i ptičicama. Pogledom prema nekuda-nikuda se stiša buka unutra, a tada se više ne čuje ni ona izvana. Ako me već hoćeš, voli me kao prijatelja. Ako ti je to preudaljeno, onda onako kako se vole brat i sestra. Ustvari, ne kao sada u ovom nastranom dobu, nego kako je to nekada bilo ili trebalo biti. S jedne strane mi je drago što neke stvari u svom životu pokušavaš ispraviti, a s druge mi se ne sviđa što me pokušavaš oponašati. Ne poznaješ me, a i ja sam trebao proći kroz taman i bolan period života dok mi neke stvari nisu bile jasnije. Ti vidiš samo sličnost u usporedbi sa mnom, ali ona je jedino u načinu razmišljanja. Ne traži me da pogledam tvoj topljiv pogled. Nemoj sjediti toliko blizu, ne volim zagrljaje, jer me se dodiruje po ranama. Kažem da šutiš, a ne kažem ništa, samo šutim, isto kao i prije kada sam ti htio reći "ne govori gdje si, ne želim da znam, ne govori s kim si, ne želim to da znam"...

28.02.2020.

.

Nalazim se na kamenom kršu i pokušavam napraviti korak, a u rupama između kamenja vire poskoci. Kuda god se okrenem, kamo god se odgurnem od njih, gledaju iz sjene. Ne znam jel ljepše sanjati ili biti budan.


<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
609

Powered by Blogger.ba